Borba za život

Ponekad u životu čovjek dođe do samoga vrhunca življenja kada shvati da nema dalje. Iako sami mislimo da je to zapravo vrhunac, naš život tek počinje, ali to nije život, to je borba za opstanak.
U toj borbi nerjetko dajemo cijele sebe, a zauzvrat ne dobivamo ništa, pa čak niti osmjeh zahvale. I tišina, tišina koja guši, nedostatak samopouzdanja, i očekivanje od drugih da postignete drugi puta još više, ali ne zbog vas samih, već zbog njih.
I razočaranje koje sljedi nakon neuspjeha, koje ne pogađa vas, već ljude koji vas okružuju, jer vi znate da ste već dali sve od sebe da stvari dođu na svoje mjesto, ali i znate da ponekad stvari niti ne mogu ispati onako kako ste zamišljali, planirali, nadali se...
I taj ponos koji vas nosi kroz život, kada želite svima pokazati da vi to možete, da ste jaki, da sve možete sami, to je ta borba...ali Bog nas je napravio slabima, Bog nas je napravio braćom da smo jedni uz druge u teškim trenutcima, da smo zajedno u svim patnjama.
Ponekad razmišljam dali je možda grijeh ne tražiti pomoć od drugih i ponosno koračati u svome bolu, i mukama. Ponekad mislim dali je netko spreman meni pomoći kako bi i ja nekome pomogla u teškim trenutcima, ali onda opet tišina, i nikoga nema...
Baš je čudno kako postoji puno prijatelja kada si sretan, kada je neko slavlje svi dođu da sa tobom proslave taj dan, a kada je tuga niti telefon ne zazvoni.
I opet tišina koja guši, koja potiče na razmišljanje, a razmišljanje, razmišljanje ubija. Ubija postupno, lagano i bolno.
Zaključila sam da ljudi što se više drugima daju, još više od njih se i očekuje. Ja sam voljela kada sam mogla nekome pomoći, uvijek sam htjela biti tu za nekoga, ali danas je na meni velika odgovornost, čak i od onih ljudi za koje sam mislila da će me cijelo vrijeme voditi kroz život, a sada od mene očekuju da pomičem planine, da stvaram čuda, a to jednostavno nije moguće.
Kada bi znala način, kada bi imala mogućnost promjeniti svijet nebi zastala ni trenutak, nebi razmišljala, kada bih samo imala potporu.
I opet ta glupa tišina, koja tjera na razmišljanje o prijateljima koji više nisu uz nas, koji su se promjenili, možda zasnovali obitelj i negdje usput nas zaboravili, ili možda mi njih, i da smo nakon silnih godina sklapanja prijateljstva zapravo sami, i da prijatelje koje danas imamo možemo nabrojati na prste jedne ruke... I to je ta borba, cijeli život je borba, ali jednoga dana kada krenemo sa ovoga svijeta, od te borbe neće ostati ništa, tek možda pokoje dobro djelo koje će nam dragi Bog upisati u knjigu života kada dođemo pred njega, a sve ostalo za što se u životu borimo, matrijalna dobra ostati će u ovome zemaljskome životu, kao sjećanje da smo nekada i tu postojali, djelovali, ali s vremenom će i to izbljediti. Od nas će ostati samo mramorna ploča i prah.
Ah, ta tišina koja me potiče da nešto napravim, u svim tim slinim razmišljanjima, ali od kuda početi, od kuda krenuti, koga slušati...
Savjeti, da to je najljepše što čovjek može od nekoga primiti u životu. Kažu da dobar savjet zlata vrijedi, ali opet treba znati prepoznati dobar savjet, treba znati prepoznati kada ti ljudi stvarno žele pomoći, i tu opet dolazimo do prijateljstva...
Sve je to borba, borba za opstanak, borba za razumjevanje, borba za povjerenje i borba za život...