Ispio bih sam da mogu
I svu tugu, i sve jade,
Iskapio sve bih do dna,
Ljudi moji što mi rade.
I razbio sve bih čaše,
Pa kud puklo nek se znade,
Da ne mogu tako više,
Ljudi moji što mi rade.
Proplako bih noći mnoge,
Moleć Boga da mi dade,
Barem nade neku mrvu,
Ljudi moji što mi rade.
Razbudio šor bih cijeli,
cure, snaše, stare, mlade,
Puknuo bih skupa s zorom,
Ljudi moji što mi rade.
A ja pjevam baš u inat,
Nikom nedam da mi krade,
To što osta još u meni,
Ma neka ih nek mi rade...
Iza mene...
U isčekivanju i nadanju čovjek ponekad ima previše vremena za razmišljanje, pa onda vrača vrijeme, dane i sate, i razmišlja gdje je krivo skrenio, i gdje je pogriješio, pa se sada nalazi ponovo na početku neke smješne balade. A opet gledam neke loše stvari, koje sam uspjela ostaviti iza sebe, sve ono loše što me koštalo nekakvog normalnog života, i okoline u kojoj smo bili prisiljeni odrasti. I sve to na čovjeku ostavi neizbrisivi trag pa nas onda to koći u budućnosti, ali se mjenjam i radim na sebi kao nikada do sada. Ali bojim se da se neke stvari ne mjenjaju tako lako, i onda polako gubim samopuzdanje, jer nemam baš nekog motiva krenuti naprijed, zapeti onako pošteno, da se neke stvari poslože na svoje mjesto. Ali ipak teško se je riješiti te tjeskobe, tog straha od neuspjeha, i osječaja da ništa napravljeno do sada nema smisla i nije dovoljno dobro.
I svo darivanje drugima boli kada znaš da ne možeš očekivati ništa zauzvrat, i kada si svjestan da si zapravo sam... I kada nema ljudi na koje možeš računati jer svima si dobar samo kada te trebaju, i onda takvo razočaranje vodi u propast, i dovodi crne misli u moje stanje, sa kojima se već neko vrijeme mučim, i pokušava ih nadvladati... Ali eto čovjek sam, i slaba sam, i ponekad pokleknem, ponekad ne mogu svoj križ držati sama... Ponekad nam treba samo jedan mali znak da sve što radimo u životu i nije uzalud, i ponekad trebamo smisao postojanja, neki mali znak, ali ga često ne dobivamo...
Ali se mjenjam, i svoj život sam odlučila podrediti sebi, a ne nekim lažnim nadama, ljubavima, i prijateljstvima, jer sve to što sam nabrojala treba i primanje i davanja, a primanje je uskraćeno sa moje strane.
Mjenjam se i odlučila sam život podrediti nekolicini prijatelja koji su uz mene cijeli život, odlučila sam pokazati onima koji su uz mene da mi je stalo...
Odlučila sam otvoriti oči, i izači iz mraka...
I svo darivanje drugima boli kada znaš da ne možeš očekivati ništa zauzvrat, i kada si svjestan da si zapravo sam... I kada nema ljudi na koje možeš računati jer svima si dobar samo kada te trebaju, i onda takvo razočaranje vodi u propast, i dovodi crne misli u moje stanje, sa kojima se već neko vrijeme mučim, i pokušava ih nadvladati... Ali eto čovjek sam, i slaba sam, i ponekad pokleknem, ponekad ne mogu svoj križ držati sama... Ponekad nam treba samo jedan mali znak da sve što radimo u životu i nije uzalud, i ponekad trebamo smisao postojanja, neki mali znak, ali ga često ne dobivamo...
Ali se mjenjam, i svoj život sam odlučila podrediti sebi, a ne nekim lažnim nadama, ljubavima, i prijateljstvima, jer sve to što sam nabrojala treba i primanje i davanja, a primanje je uskraćeno sa moje strane.
Mjenjam se i odlučila sam život podrediti nekolicini prijatelja koji su uz mene cijeli život, odlučila sam pokazati onima koji su uz mene da mi je stalo...
Odlučila sam otvoriti oči, i izači iz mraka...
Where the truth lies
Između razočaranja i povrijeđenosti nema prevelike razlike, osobito ako se ta dva osječaja izjenjuju svakim danom, i pogotovo jer više niti ne znamo živjeti bez tih osjećaja koji nas bacaju u depresiju. A depresija je vjerovatno jedan blaži oblik raka, samo što ona malo više šteti u odnosima ljudi s kojima provodimo vrijeme. I ta netrpeljivost koja je u zraku, i širi se kao dim cigarete i za čaš ovlada svima. Možda je kriva jesen, i tužne boje koje nas vode u mračne noći, dok sa radošću dočekujemo zimu jer znamo da kada zima prođe opet se sve budi. I tako živimo za tih nekoliko mjeseci unaprijed, i tako puštamo život da prolazi, a mi ostajemo ukopani, i žalimo... Ma za čime žalimo?! Za ljetom koje je odnijelo najljepše uspomene moga života, koje mi je pokazalo da još ima ljudi za koje vrijedi riskirati sve, a pritom znati da će biti tu kada ih budeš trebao... Meni je to dovoljno, dovoljno da nastavim tamo gdje sam jednom stala, da se ponovo pokrenem i da nastavim lanac darivanja razloga za život.
Iako jednog dana, nadam se da ću spakirati svoje stvari, i otisnuti se u svijet, ovaj svijet bola, kakvu još upoznala nisam... Ali ipak se nadam, kada dođe vrijeme, bit ću spremna, bit ću dovoljno jaka, i stabilna da savladam sve što mi život ima donijeti. Jer znam da ni tada neću biti sama, jer Gospodin će mi dati snage da i to prođem, i opet će mi poslati prijatelje, za koje se nadam da će biti isti, da ih negdje usput neću izgubiti, i da ću biti dostojna da me prate. Da mi budu i vedra i tužna strana u životu. I sve moje uspone i padove da mi pomognu proći...a ja, ja jedino mogu zahvaliti Gospodinu što mi daje priliku da im budem utjeha i radost, iako znam da možda to ponekad nisam, ali On zna da trud koji ulažem čak i prelazi granice moje dosadašnje snage, i da zahvalim što sam tu gdje jesam, jer samo On zna kada dođe vrijeme, moje stavri i kofere pomoći će mi nostiti, i uvijek će biti tu, negdje pokraj mene, kada pokleknem da mi pomogne ustati, i ponovo kreuti njegovim putem...
Iako jednog dana, nadam se da ću spakirati svoje stvari, i otisnuti se u svijet, ovaj svijet bola, kakvu još upoznala nisam... Ali ipak se nadam, kada dođe vrijeme, bit ću spremna, bit ću dovoljno jaka, i stabilna da savladam sve što mi život ima donijeti. Jer znam da ni tada neću biti sama, jer Gospodin će mi dati snage da i to prođem, i opet će mi poslati prijatelje, za koje se nadam da će biti isti, da ih negdje usput neću izgubiti, i da ću biti dostojna da me prate. Da mi budu i vedra i tužna strana u životu. I sve moje uspone i padove da mi pomognu proći...a ja, ja jedino mogu zahvaliti Gospodinu što mi daje priliku da im budem utjeha i radost, iako znam da možda to ponekad nisam, ali On zna da trud koji ulažem čak i prelazi granice moje dosadašnje snage, i da zahvalim što sam tu gdje jesam, jer samo On zna kada dođe vrijeme, moje stavri i kofere pomoći će mi nostiti, i uvijek će biti tu, negdje pokraj mene, kada pokleknem da mi pomogne ustati, i ponovo kreuti njegovim putem...
Dali znaš...
Dali znaš da kada od svoga života trgaš komadiće sjećanja, zapravo slažeš mozaik svoje boli, svoj vlastiti zid plača, svoj spomenik, isti onaj kakav dobivaju heroji jer su položili život za nešto što im je vrijedno u životu. Jer čemu od života trgati nešto što nam je vrijedno, što nas čini sretnima? I ponekad pustimo zaboravu da odnese naše poraze kako bismo mogli nastaviti živjeti našim životima, kada nas napuste svi i kada ono što nam je vrijedno, i ono za što se borimo cijelo vrijeme nestane kao oblak poslije kiše... Pa se onda pitam, kada sve ionako nestane s vremenom, dali se isplati boriti i graditi mostove kada ih ne znamo održavati. Dali samo dovoljno pametni da zastanemo u trenutku kada trebamo učiniti veliki korak naprijed i razočarati sami sebe i dodati novi komadić poraza u naš mozaik, koji se samo širi, i njegov kraj naš pogled jedva doseže. Ponekad se pitam dali smo ovo mi...ova bol, ovi porazi, ove suze. I dali smo spremni izdati sami sebe zbog sreće, jer ne znamo što će netko misliti o nama, jer to je sve na što nam se život svodi... Traženje pravoga izlaza samo da ne povrijedimo ljude koje volimo i do kojih nam je stalo, a naprotiv s druge stane, isti ti ljudi do kojih je nama stalo, okreću nam leđa i misle samo na sebe i svoje raspoloženje, emocije i sve ostale osjećaje podređuju sebi...i ne, ne misle na druge. Ili opet sam ja sebična i ne znam cijeniti trenutke tuđe slabosti jer sama nisam takva, a svatko slabiji od mene, nije dovoljno dobar... Pitam se dali sam u pravu ili krivu, ali opet, ja ipak o tome razmišljam...
I onda jednog dana kada skupim hrabrosti, i stanem pred svoj mozaik, dali će to biti ono što sam htijela u životu, dali će to biti ono najbolje što čovjek može ponuditi svijetu u kojem je ionako odavno sve materijalno, a ništa od toga nećemo ponjeti na onaj dan. Ne, sve ćemo ostaviti, pa ćak i naš mozaik nećemo ponijeti. I to je ono što me raduje i daje mi snage da se ustanem sutra... A u onaj dan kada moj Otac otvori knjigu života, nadam se da ću barem jednim dijelom biti ono što je htio da budem, pa makar to značilo novi mozaik svaki dan...
I onda jednog dana kada skupim hrabrosti, i stanem pred svoj mozaik, dali će to biti ono što sam htijela u životu, dali će to biti ono najbolje što čovjek može ponuditi svijetu u kojem je ionako odavno sve materijalno, a ništa od toga nećemo ponjeti na onaj dan. Ne, sve ćemo ostaviti, pa ćak i naš mozaik nećemo ponijeti. I to je ono što me raduje i daje mi snage da se ustanem sutra... A u onaj dan kada moj Otac otvori knjigu života, nadam se da ću barem jednim dijelom biti ono što je htio da budem, pa makar to značilo novi mozaik svaki dan...
Šta bi anđeli sa nama ludima...
Ponekad se pitam dali sve u životu što radimo zaista vrijedi truda, kada ionako sve dobro u životu ionako čovijek sam pokvari, i sve zemaljske stvari ne mogu se mjeriti Božijom prisutnošću, u trenutcima najvećih padova, u trenutcima gubitaka...
I kada se čovijek osjeća smoždeno, i rastrgano na sve strane, ne ostaje mu ništa, ništa osim molitve jer samo molitva može odvratiti misli od čudnih, crnih misli...
Možda bi nekada sa nekime podjelili dio onoga što nosimo na duši, a i prije nego kažemo, sigurno smo da nas neće razumjeti. Pa nije toliko loše razmišljati o nekim izlazima iz problema, čak i na najgori način jer drugačije ne bismo shvatili koje stvari moramo cijeniti, i ne nismo zreli za ludnicu ili bilo kakvu drugu ustanovu.
I ne nije problem što ja ne spavam više od 3-4 sata jer to ne utječe na moj društveni život, i ne nisam bolesna, jer takav mi je cijeli život...
Ja znam da moram raditi na sebi kao nikada do sada jer se ljudi mjenjaju i stalno im neke druge stvari smetaju, a ja, ja bi voljela da se mogu naljutiti, da mogu postaviti granice šale, i kada riječi počnu boljeti, jer ponekad bole, i nisam toliko jaka, da ih mogu prožvakati, a opet pređem preko svega i šutim, a šutnja ubija, razdire iznutra i ostavlja rane duboke..
Te rane dovode do poremečaja komunikacije, do nepovjerenja, i još puno stvari koje nas mjenjaju i stvaraju oklop koji nem tko probiti, jer jednostavno neke ljude niti ne puštamo blizu, ali baš iz razloga kako nas nebi otkrili,kako nebi imali način da nas povrijede...
I kada se čovijek osjeća smoždeno, i rastrgano na sve strane, ne ostaje mu ništa, ništa osim molitve jer samo molitva može odvratiti misli od čudnih, crnih misli...
Možda bi nekada sa nekime podjelili dio onoga što nosimo na duši, a i prije nego kažemo, sigurno smo da nas neće razumjeti. Pa nije toliko loše razmišljati o nekim izlazima iz problema, čak i na najgori način jer drugačije ne bismo shvatili koje stvari moramo cijeniti, i ne nismo zreli za ludnicu ili bilo kakvu drugu ustanovu.
I ne nije problem što ja ne spavam više od 3-4 sata jer to ne utječe na moj društveni život, i ne nisam bolesna, jer takav mi je cijeli život...
Ja znam da moram raditi na sebi kao nikada do sada jer se ljudi mjenjaju i stalno im neke druge stvari smetaju, a ja, ja bi voljela da se mogu naljutiti, da mogu postaviti granice šale, i kada riječi počnu boljeti, jer ponekad bole, i nisam toliko jaka, da ih mogu prožvakati, a opet pređem preko svega i šutim, a šutnja ubija, razdire iznutra i ostavlja rane duboke..
Te rane dovode do poremečaja komunikacije, do nepovjerenja, i još puno stvari koje nas mjenjaju i stvaraju oklop koji nem tko probiti, jer jednostavno neke ljude niti ne puštamo blizu, ali baš iz razloga kako nas nebi otkrili,kako nebi imali način da nas povrijede...
Dva puta ja...
Postoje dani kao ovi kada se sjećanja vrate, kada prijatelji odlaze na put, i kada u srcu ostaje praznina, a dan koji čekaš cijelu godinu da opet vidiš sve drage ljude se bliži, i onda saznaš da oni neće doći...
Postoje dani kada očekuješ previše, pa se nadaš nekom nenadanom susretu sa osobom koju nisi dugo susreo, kada nisi imao priliku joj reći da ti je važna, i da ima dana kada poželiš vratiti vrijeme u dane djetinjstva i dane neopisive sreće, jer djeca najbolje razumiju ljubav... Najbolje razumiju međusobno poštivanje, i znaju, da oni dobro znaju cijeniti jedni druge jer djeca su anđeli koje nisu dotakli problemi kojima se bave odrasli ljudi, i oni ne znaju za ništa osim za igru i smjeh...
Eh kada bi mogla biti opet ona mala djevojčica...
Ali eto moji me problemi vrate u stvarnost, moja sjećanja, postaju hladna, a dani koji dolaze bole više nego odlazak voljene osobe.
Bliži se dan moga rođendana, bliži se dan koji neću htjeti slaviti, i neću se imati ćemu radovati. Dolazi dan kada ću morati odlučiti što želim od života, i kojim putem trebam krenuti, iako je moj put odavno samo moj
Postoje dani kada očekuješ previše, pa se nadaš nekom nenadanom susretu sa osobom koju nisi dugo susreo, kada nisi imao priliku joj reći da ti je važna, i da ima dana kada poželiš vratiti vrijeme u dane djetinjstva i dane neopisive sreće, jer djeca najbolje razumiju ljubav... Najbolje razumiju međusobno poštivanje, i znaju, da oni dobro znaju cijeniti jedni druge jer djeca su anđeli koje nisu dotakli problemi kojima se bave odrasli ljudi, i oni ne znaju za ništa osim za igru i smjeh...
Eh kada bi mogla biti opet ona mala djevojčica...
Ali eto moji me problemi vrate u stvarnost, moja sjećanja, postaju hladna, a dani koji dolaze bole više nego odlazak voljene osobe.
Bliži se dan moga rođendana, bliži se dan koji neću htjeti slaviti, i neću se imati ćemu radovati. Dolazi dan kada ću morati odlučiti što želim od života, i kojim putem trebam krenuti, iako je moj put odavno samo moj
Psiho razmišljanje
I ovaj dan je loš, nikakve promjene na putu, a jedina utjeha što mogu ovo napisati a da nikoga neću zamarati time što osjećam i mislim, jer tu nitko ne zna moje ime, nitko ne zna da ja ovo pišem, i nitko neće saznati. Možda mi je zbog toga lakše podjeliti ove misli u cyber svjetu nego nekome priznati da sam na rubu očaja, i da imam osječaj da sve što radim ne vrijedi nimalo, nikome.
Treba imati snage odgurivati ljude koji te razumiju, i žele ti pomoći onako kako ja to radim, i sklapati nova prijateljstva sa ljudima kojima ne moraš sve reći jer te neće razumjeti, a i onako si niste toliko dobri da mogu sve znati, pa možeš onako usput reći: ''Ah ispričat ću ti jednog dana, još nije vrijeme.'' Ili možete jednostavno prešutiti jer ionako neće saznati.
Ma koga ja lažem, sve se jednom sazna, i jednoga dana istina će sve promjeniti.
Ma nije moja istina tako loša, jednostavo se bojim da će me ljudi gledati drugim očima, da neće shvatiti glavne razloge svega, i na kraju će mi reći: ''Pa zašto nam nisi rekla?''
Čemu o sebi stvarati sliku čovjeka kojega treba žaliti, ionako svi misle da sam jadna...
A moji će problemi ostati, to priznanje neće ih otjerati, neće se promjeniti ništa osim što ću izgledati puno slabije u očima onih koji misle da su sada jači od mene, oni koji su slabiji će me žaliti, jer to ionako rade, a oni koji me ne vole, oni će imati priliku da me unište do kraja.
A ljubav? Ona dođe, i prođe, ostaje samo mučan osjećaj navike da sa nekime provodiš vrijeme, a ta osoba zapravo te ne razumije i nije svjesna tvoga psihičkog stanja jer ne pokazuješ svoje pravo lice, jer ako ga pokažeš mogao bi ostatak života provesti sam... I ti to znaš, zato se povlačiš u sebe, a zapravo svi imamo neke tajne, ali eto malo njih je svjesno svoga psihičkog i mentalnog stanja. Ma ne pričam ja tu o bolesti već o razmišljanjima ljudi, o sebi samima, al eto možda pretjerujem na sebi svojstven način, kako ja to znam, i možda se nadam ipak da će netko pročitati ovo što sam zapisala, ali ipak ostaje trag anonimnosti jer autor ostaje nepoznat :)
Treba imati snage odgurivati ljude koji te razumiju, i žele ti pomoći onako kako ja to radim, i sklapati nova prijateljstva sa ljudima kojima ne moraš sve reći jer te neće razumjeti, a i onako si niste toliko dobri da mogu sve znati, pa možeš onako usput reći: ''Ah ispričat ću ti jednog dana, još nije vrijeme.'' Ili možete jednostavno prešutiti jer ionako neće saznati.
Ma koga ja lažem, sve se jednom sazna, i jednoga dana istina će sve promjeniti.
Ma nije moja istina tako loša, jednostavo se bojim da će me ljudi gledati drugim očima, da neće shvatiti glavne razloge svega, i na kraju će mi reći: ''Pa zašto nam nisi rekla?''
Čemu o sebi stvarati sliku čovjeka kojega treba žaliti, ionako svi misle da sam jadna...
A moji će problemi ostati, to priznanje neće ih otjerati, neće se promjeniti ništa osim što ću izgledati puno slabije u očima onih koji misle da su sada jači od mene, oni koji su slabiji će me žaliti, jer to ionako rade, a oni koji me ne vole, oni će imati priliku da me unište do kraja.
A ljubav? Ona dođe, i prođe, ostaje samo mučan osjećaj navike da sa nekime provodiš vrijeme, a ta osoba zapravo te ne razumije i nije svjesna tvoga psihičkog stanja jer ne pokazuješ svoje pravo lice, jer ako ga pokažeš mogao bi ostatak života provesti sam... I ti to znaš, zato se povlačiš u sebe, a zapravo svi imamo neke tajne, ali eto malo njih je svjesno svoga psihičkog i mentalnog stanja. Ma ne pričam ja tu o bolesti već o razmišljanjima ljudi, o sebi samima, al eto možda pretjerujem na sebi svojstven način, kako ja to znam, i možda se nadam ipak da će netko pročitati ovo što sam zapisala, ali ipak ostaje trag anonimnosti jer autor ostaje nepoznat :)
Subscribe to:
Comments (Atom)