U isčekivanju i nadanju čovjek ponekad ima previše vremena za razmišljanje, pa onda vrača vrijeme, dane i sate, i razmišlja gdje je krivo skrenio, i gdje je pogriješio, pa se sada nalazi ponovo na početku neke smješne balade. A opet gledam neke loše stvari, koje sam uspjela ostaviti iza sebe, sve ono loše što me koštalo nekakvog normalnog života, i okoline u kojoj smo bili prisiljeni odrasti. I sve to na čovjeku ostavi neizbrisivi trag pa nas onda to koći u budućnosti, ali se mjenjam i radim na sebi kao nikada do sada. Ali bojim se da se neke stvari ne mjenjaju tako lako, i onda polako gubim samopuzdanje, jer nemam baš nekog motiva krenuti naprijed, zapeti onako pošteno, da se neke stvari poslože na svoje mjesto. Ali ipak teško se je riješiti te tjeskobe, tog straha od neuspjeha, i osječaja da ništa napravljeno do sada nema smisla i nije dovoljno dobro.
I svo darivanje drugima boli kada znaš da ne možeš očekivati ništa zauzvrat, i kada si svjestan da si zapravo sam... I kada nema ljudi na koje možeš računati jer svima si dobar samo kada te trebaju, i onda takvo razočaranje vodi u propast, i dovodi crne misli u moje stanje, sa kojima se već neko vrijeme mučim, i pokušava ih nadvladati... Ali eto čovjek sam, i slaba sam, i ponekad pokleknem, ponekad ne mogu svoj križ držati sama... Ponekad nam treba samo jedan mali znak da sve što radimo u životu i nije uzalud, i ponekad trebamo smisao postojanja, neki mali znak, ali ga često ne dobivamo...
Ali se mjenjam, i svoj život sam odlučila podrediti sebi, a ne nekim lažnim nadama, ljubavima, i prijateljstvima, jer sve to što sam nabrojala treba i primanje i davanja, a primanje je uskraćeno sa moje strane.
Mjenjam se i odlučila sam život podrediti nekolicini prijatelja koji su uz mene cijeli život, odlučila sam pokazati onima koji su uz mene da mi je stalo...
Odlučila sam otvoriti oči, i izači iz mraka...
No comments:
Post a Comment