Ponekad se pitam dali sve u životu što radimo zaista vrijedi truda, kada ionako sve dobro u životu ionako čovijek sam pokvari, i sve zemaljske stvari ne mogu se mjeriti Božijom prisutnošću, u trenutcima najvećih padova, u trenutcima gubitaka...
I kada se čovijek osjeća smoždeno, i rastrgano na sve strane, ne ostaje mu ništa, ništa osim molitve jer samo molitva može odvratiti misli od čudnih, crnih misli...
Možda bi nekada sa nekime podjelili dio onoga što nosimo na duši, a i prije nego kažemo, sigurno smo da nas neće razumjeti. Pa nije toliko loše razmišljati o nekim izlazima iz problema, čak i na najgori način jer drugačije ne bismo shvatili koje stvari moramo cijeniti, i ne nismo zreli za ludnicu ili bilo kakvu drugu ustanovu.
I ne nije problem što ja ne spavam više od 3-4 sata jer to ne utječe na moj društveni život, i ne nisam bolesna, jer takav mi je cijeli život...
Ja znam da moram raditi na sebi kao nikada do sada jer se ljudi mjenjaju i stalno im neke druge stvari smetaju, a ja, ja bi voljela da se mogu naljutiti, da mogu postaviti granice šale, i kada riječi počnu boljeti, jer ponekad bole, i nisam toliko jaka, da ih mogu prožvakati, a opet pređem preko svega i šutim, a šutnja ubija, razdire iznutra i ostavlja rane duboke..
Te rane dovode do poremečaja komunikacije, do nepovjerenja, i još puno stvari koje nas mjenjaju i stvaraju oklop koji nem tko probiti, jer jednostavno neke ljude niti ne puštamo blizu, ali baš iz razloga kako nas nebi otkrili,kako nebi imali način da nas povrijede...
No comments:
Post a Comment