Where the truth lies

Između razočaranja i povrijeđenosti nema prevelike razlike, osobito ako se ta dva osječaja izjenjuju svakim danom, i pogotovo jer više niti ne znamo živjeti bez tih osjećaja koji nas bacaju u depresiju. A depresija je vjerovatno jedan blaži oblik raka, samo što ona malo više šteti u odnosima ljudi s kojima provodimo vrijeme. I ta netrpeljivost koja je u zraku, i širi se kao dim cigarete i za čaš ovlada svima. Možda je kriva jesen, i tužne boje koje nas vode u mračne noći, dok sa radošću dočekujemo zimu jer znamo da kada zima prođe opet se sve budi. I tako živimo za tih nekoliko mjeseci unaprijed, i tako puštamo život da prolazi, a mi ostajemo ukopani, i žalimo... Ma za čime žalimo?! Za ljetom koje je odnijelo najljepše uspomene moga života, koje mi je pokazalo da još ima ljudi za koje vrijedi riskirati sve, a pritom znati da će biti tu kada ih budeš trebao... Meni je to dovoljno, dovoljno da nastavim tamo gdje sam jednom stala, da se ponovo pokrenem i da nastavim lanac darivanja razloga za život.

Iako jednog dana, nadam se da ću spakirati svoje stvari, i otisnuti se u svijet, ovaj svijet bola, kakvu još upoznala nisam... Ali ipak se nadam, kada dođe vrijeme, bit ću spremna, bit ću dovoljno jaka, i stabilna da savladam sve što mi život ima donijeti. Jer znam da ni tada neću biti sama, jer Gospodin će mi dati snage da i to prođem, i opet će mi poslati prijatelje, za koje se nadam da će biti isti, da ih negdje usput neću izgubiti, i da ću biti dostojna da me prate. Da mi budu i vedra i tužna strana u životu. I sve moje uspone i padove da mi pomognu proći...a ja, ja jedino mogu zahvaliti Gospodinu što mi daje priliku da im budem utjeha i radost, iako znam da možda to ponekad nisam, ali On zna da trud koji ulažem čak i prelazi granice moje dosadašnje snage, i da zahvalim što sam tu gdje jesam, jer samo On zna kada dođe vrijeme, moje stavri i kofere pomoći će mi nostiti, i uvijek će biti tu, negdje pokraj mene, kada pokleknem da mi pomogne ustati, i ponovo kreuti njegovim putem...